-Piše: Milisav S. Popović

Okhla – fermentisane masline i cimet... od tog mirisa želudac je ječao, tražio da se izvrne i izriga. Ali, zamandalio je vilice, i dopustio da ga premažu njime. Jer, tako samo izuzetna sreća miriše. Zato udiši cijelim grlom i plućima, idiote! (reče sebi) Ovo je počast kojoj nema nalične.

Potom su ga odveli do toplog korita... čisteći stazu metlicama od ždrepčeve grive. Pazile su da njegove bose noge ne nagaze na nešto što može da bode. Ceremonija prikazivanja najznačajnijeg među njima – Upu iJta – je otpočela. Sporim hodom kroz divne vrtove palate, pa sve kroz osunčane terase hramova... do zabranjene banje, i samog izvorišta.

Mogao je da osjeti znatiželju gomile koja se krila iza drveća, zidova i ogromnih statua... većina naroda je čekala dolje, naravno – tamo gdje treba – ali su neki uspjeli da se prikradu gornjim nivoima. I nije im zamjerao. Cijelim bićem je osjećao oduševljenje, i mast srama što nisu ranije njegov značaj pretpostavljali. Nema većeg trijumfa od samoprekora i stida sumnjivaca. Kakva hrana! O, kakva hrana za gladnog njega!

Jedna od misirina iz pratnje mu je poljubila tabane čim je ukoračio u banju. Potom pljuvačku spretno vratila nazad, da joj nepca osjete trag počastvovanog. I nju je znao, ali pravio se da je ne pamti.

Raširili su mu ruke i svečanim posudama nalivale zavjetnu vodu – od tjemena ka leđima. Trag nasutog se rasklizi preko ulja, te poput jezika obljubi svaki dio kuda obliza – namili mu kožu do ježenja. Ona što se od djevojaka izdvojila, sramežljivo je stala ispred njega i otpoče mekim zaveslajima da mu prelazi preko grla, grudi i stomaka. Tiho je pjevala krunisane stihove, imala je zbilja glas anđela – dok su joj bradavice virile iz stegnute prosete. I one su se zainteresovale.

Tek što je nju pamtio. Tek što je nju nekad želio. Prekorni pogled i kratak frktaj.

A nekada si me odbacivala... pomisli... i podrugljivo zanemarivala. Ismijavala.

Bješe istinski naumio da je prezre. Ali pogled na njeno rajsko gnijezdo podno providne tkanine, potom te drske, sočne bradavice – učiniše da druge potrebe potru durenje.

Dobro je da ga drugi nisu mogli vidjeti sprijeda. Ali mogla je ona. Porumenjela je od prizora... rumena, ali ne više od stida. Hitro pomisli da joj je oprostio.

Prstom pređe preko njenog obraza... pa joj bradu blago odgurnu.

– Završila si... odlazi.

I dok mu se izdajnički komad mesa polako vraćao u skromnu krotkost – okrenu se, te dopusti svijetu da ga na trenutak dobro osmotri – momenat prije nego su ostale misirine preko njega navukle prosetu sa zlatnim porubima.

Mnogi su izašli iz svojih skrovišta, i na koljena se spustili... pa počeše da kliču: Upu iJta! Upu iJta! (jedini izabrani)

Među njima toliko onih koji su mu život do juče zagorčavali, koji su zbog skromnog mu porijekla i povučene naravi razne psine pravili... Oni su prvi došli.

Okrenu glavu i pogleda ka vrhu. Tamo gdje je sveti kameni krug ćutao. Odatle ga je tako dobro vidio. Sunce se prelivalo preko kazaljki. Rijetko kad bi Kamen prozborio... Ali tog puta jeste, i kamen je rekao.

Hvala ti što si me prepoznao – nakloni se i tiho izusti.

Od pet napravljenih obrta, tri puta na njega je onomad pokazao.

Od tog dana se ne zove Usrz (prosto ime za niskorodnog)... od tog dana je Upu iJta.

Kralj što će da sjedi među bogovima.

A znao je, duboko u sebi je oduvijek znao da je poseban.

Ceremonija se nastavila... Krenu dolje... krenu stepenicama.

* * *

Dočekala ga je masa. Nisu mu dopustili da zemlju petama dotakne. Rijeka ruku ga podiže, svako je želio da ga dodirne. Toliko nježnosti pokornih i onih koji su se pokajali... Takav mir u mnogoljudnoj harmoniji. Slavili su ga i uglas krunske stihove pjevali.

Učio je da su njegovi prethodnici pješke do trona hodili... Hronike makar tako vele... Njega su nosili... Bio je prvi Upu iJta kojeg su ljudi na rukama donijeli.

Suze mu krenuše... htio je sve da ih izgrli.

Ali – kralju, spasitelju to ne priliči. Još jednom je stegnuo vilice, i dostojanstveno prihvatio slavu i moć koju su mu pružili.

***

Do tronskog mjesta su ga nosili...

Pažljivo ga potom donijeli i okrenuli.

Još pažljivije svetom mjestu približili...

I u vulkan bacili. Upu iJta! Upu iJta! – su mu klicali.

Bogovi su, konačno, bili zadovoljeni.

(Autor je književnik)

---